Primarne komponente usporivača obično uključuju anorganske soli, organske kiseline, šećere i njihove derivate.
Specifični sastavi razlikuju se ovisno o primjeni. Uobičajeni anorganski usporivači soli uključuju fosfate, borate i cinkove soli; tipovi organskih kiselina uključuju limunsku kiselinu, vinsku kiselinu i glukonsku kiselinu; a šećeri i njihovi derivati uključuju saharozu, glukozu i celulozne etere. Ove komponente postižu učinak usporavanja odgađanjem reakcije hidratacije cementa ili ometanjem procesa kristalizacije.
S tehničkog stajališta, usporivači djeluju putem sljedećih mehanizama: 1) adsorpcija na površinu čestica cementa kako bi se stvorio zaštitni film; 2) reagiranje s produktima hidratacije cementa radi stvaranja teško topljivih spojeva; i 3) mijenjanje ionskih koncentracija u otopini kako bi se utjecalo na kristalizaciju. U betonskom inženjerstvu, lignosulfonati (doziranje: 0,1-0,3%) i hidroksikarboksilati (0,03-0,1%) obično se koriste kao komponente usporavanja.
Scenariji primjene uključuju: 1) betonsku konstrukciju tijekom vrućeg vremena (odgoda stvrdnjavanja za 2-4 sata); 2) masovni beton (kontrola topline hidratacije); i 3) transport gotovog-betona (održavanje obradivosti). Ključna razmatranja tijekom uporabe uključuju: 1) strogu kontrolu doziranja (pretjerane količine mogu smanjiti snagu); 2) ispitivanje kompatibilnosti s određenim cementom; i 3) kompatibilnost u kombinaciji s drugim dodacima.
Što se tiče industrijskih standarda, GB 8076-2008 specificira pokazatelje učinkovitosti za usporivače betona, kao što je vremenska razlika stvrdnjavanja veća od ili jednaka +90 minuta i trodnevni omjer tlačne čvrstoće veći ili jednak 90%. U kemijskoj industriji, usporivači se također naširoko koriste u sektorima kao što su vađenje nafte (tekućine za bušenje) i obrada hrane (npr. stabilizatori za sladoled), gdje izbor komponenti mora biti u skladu s relevantnim industrijskim propisima.